ARHIVSKA I PRETHODNA ISTRAŽIVANJA

Lokalitet je kao prapovijesna gradina bio poznat već Carlu Marchesettiju krajem XIX. stoljeća, koji je tada izvršio manje sondažno istraživanje i pronašao ulomke prapovijesne i rimskodobne keramike, kosti i rogovlje životinja, pri čemu spopminje “resti di celle sotteranee ad arco esistenti alla sua vetta” (Marchesetti 1908, 190). Kao gradinu je spominju i brojni drugi istraživači (Marchesetti 1903, 115; Buršić-Matijašić 2007, 281-282; Mihovilić 2013, 88-90; Battaglia 1926, 41; Cannarella 1968, 179; Škiljan 1980, 62). 

Unatoč učestalom spominjanju lokaliteta kao prapovijesne gradine, s nalazima i antičke keramike, nitko do sredine XX. stoljeća ne navodi da je na vrhu brežuljka gradine dobro sačuvana rimska cisterna (počam od Marchesettija, koji doduše spominje lučno nadsvođene podzemne prostorije), sve dok nije zimi 1963/1964. počela gradnja nove vodospreme vrsarskog vodovoda. Tada su na teren izašli Ante Šonje iz porečkog muzeja, te Štefan Mlakar i Branko Marušić iz pulskoga muzeja. Arheolozi pulskog muzeja su o tome ostavili izvješće u arhivi AMI (br. 338 od 13. siječnja 1964), a Šonje je objavio kraći tekst u Arheološkom pregledu (Šonje 1964, 94-95) i potom u širem tekstu o prapovijesnim nalazima na Poreštini (Šonje 1966, 318-319). 

Konzervatorski zavod u Rijeci nije uspio spriječiti devastaciju lokaliteta iskopom jame za vodospremu na vrhu brežuljka, ali je, kako kaže Šonje, ona malo izmještena, kako bi se spasila rimska cisterna. Šonje donosi i podatak (bez navođenja izvora) da je prapovijesna žarna nekropola “uništena oko 1924. god. vađenjem kamena u kamenolomu na području s južne strane brežuljka” (Šonje 1966, 318), te da “u izmiješanom sloju s istočne strane pod samim vrhom brežuljka nalazi se mnogo hrbina keramike iz brončanog doba, starijeg i mlađeg željeznog doba, kao i iz antičkih vremena. Taj sloj je nanos koji je nastao čišćenjem terena za vađenje kamena”. 

U Arheološkom muzeju Istre čuva se kutija s nešto nalaza prapovijesne i rimskodobne keramike koju su donijeli Mlakar i Marušić, dok se u Zavičajnom muzeju Poreštine čuva nešto više materijala, od kojega je Šonje u obliku crteža i kratkog opisa objavio pet ulomaka prapovijesne keramike (Šonje 1966, 319). 

Osim prapovijesne keramike i rimskodobne cisterne, koja je tada bila prepoznatljiva po ostacima pilastara koji su nekada držali bačvaste svodove triju brodova (navode njezinu unutarnju širinu od 6,75 m, dok dužina nije bila vidljiva je je velikim dijelom cisterna bila zatrpana ruševnim kamenim materijalom), trojica arheologa 1964. spominju ulomke oslikane zidne žbuke,  “pod od opeka složenih u obliku ribljih kostiju”, “pod od mozaika složen od crnih i bijelih kockica, vrlo kvalitetan”, stepenice i zidove (Šonje 1966, 318, bilj. 19), ulomke “rimske latenoidne keramike”, keramiku tankih stijenki (terra nigra, terra sigillata, terra sigillata chiara) i kasnoantičku kućansku keramiku (Šonje 1964, 94-95). Osim toga, Štefan Mlakar i Branko Marušić 60-ih godina prošlog stoljeća sakupili su iz privatne zbirke u Motovunu nalaze s Monte Ricco: latenoidnu rimsku keramiku, latensku fibulu i koštanu ukosnicu (Štefan Mlakar, Branko Marušić, Izvještaj AMI br. 346 od 24. veljače 1964).   

Lokalitet je prema navedenim podacima, uz reambulaciju, unesen u bazu podataka o antičkim seoskim naseljima, lokalitetima tipa villa rustica u Istri (Matijašić 1988, 61-62).

Izvještaji i objavljeni tekstovi pulskih i porečkih arheologa unijeli su jednu nedoumicu u problem toponima, jer su ga objavili pod imenom “Gavanov vrh”. Do sada obavljenim razgovorima s mjesnim stanovništvom nismo uspjeli potvrditi da se taj oblik imena brežuljka ikada u narodu koristio, pa zaključujemo da ga je skovao Ante Šonje, kao prijevod imenice “ricco” (bogataš). Prema “Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” (Novi Liber, Zagreb 2002, str. 374): “Gavan m. 1. u narodnoj predaji bogat čovjek, ali grub i nemilosrdan prema siromašnima, neznabožac, 2. pejor. onaj koji mnogo ima, bogatun // (…) gavanov, prid., koji pripada gavanu [~i dvori].” (usp. i Petar Skok, “Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”, 1, Zagreb 1971, str. 555). Radi se dakle o neumjesnom prijevodu romanskog (talijanskog) toponima na hrvatski jezik, što je u istarskoj arheologiji i kulturologiji poznato i u drugim primjerima (npr. Monkodonja – Makedonski vrh, Porto Buon – uvala Dobrika), te ćemo kao doprinos rehabilitaciji toponima koristiti isključivo izvorni toponim “Monte Ricco”. 

Osim toga, na nekim kartama (IGM 1:25.000, Alberi 1997, 1349) se za uzvišenje Monte Ricco krivo navodi naziv San Martino / Sv. Martin. Crkvica tog imena nalazila se u ruševinama uz cestu Vrsar – Gradina, srušena je poslije 1945. (Milotić 2013, 284-285) Toponim je očito krivo prenesen 500 m dalje, na kotu uz kamenolom. 

Treći toponim važan za uže područje oko arheološkog lokaliteta je Velika Stancija (Stancija Velika, Stanzia Grande), koja je nekoć bila poznatija kao Stanzia Vergottini, po vlasniku, veleposjedniku iz Poreča. Kompleks od nekoliko zgrada iz XVIII. stoljeća je danas zapušten, iako se dijelom koristi za stanovanje kao nužni smještaj. Pored stancije na zaravni se  nalazi niz u matičnoj stijeni uklesanih udubina pravilnih geometrijskih oblika, koje smo tijekom rada na obližnjem lokalitetu Monte Ricco očistili i dokumentirali.

Kamenolom na Monte Riccu bio je u uporabi do sredine XX. stoljeća. Neki autori smatraju da je eksploatacija započela u rimsko doba, te da se koristio u srednjem vijeku. Suvremena eksploatacija zatrla je tragove ranijeg korištenja (opsegom je jedan od najvećih vrsarskih kamenoloma, uz Montraker), iako Šonje smatra da je takve tragove prepoznao na nekim mjestima (Šonje 1974, 238). Osim toga, u kontekstu kamenoloma Richard Burton u XIX. stoljeću navodi da su od toga kamena bili izrađeni sarkofazi koje je vidio oko Monte Ricca (Burton 1878, 351-352). Pitanje postojanja antičke nekropole je upitno, ali sasvim je moguće da je uz naselje bilo i groblje.